Duhovno prijateljstvo Elene Guerre i Gemme Galgani

"Duhovno prijateljstvo ne proizlazi iz simpatije ili interesa, već jedino iz svete ljubavi prema Bogu koja nas osposobljava da vidimo duše njemu drage kao svoje sestre" riječi su svete Elene Guerre koje je zapisala u svojoj knjizi Ponovno rođenje u Duhu Svetome.

Na današnji dan sjećamo se dviju velikih svetica i prijateljica. Elena Guerra bila je učiteljica i mentorica Gemme Galgani; iz istoga talijanskog grada Lucce – različite a ujedinjene u svetoj ljubavi prema Bogu.

Kada Bog šalje znakove, slučajnosti ne postoje. Njih dvije umrle su u razmaku od 11 godina na isti dan 11. travnja i to na Veliku subotu. Simbolično, ali i zanimljivo, jer statistički Velika subota padne na isti datum samo nekoliko puta u cijelom jednom stoljeću. Božji tajming s njima dvjema poseban je; Božja poruka duhovnog prijateljstva preko njihovih života važna je.

Mnogo je područja i dimenzija koja bismo mogli spajati i individualno i zajednički u odnosu Elene i Gemme, ali u ovome tekstu upoznati ćemo se s njihovim životopisima i razmišljati o njihovom duhovnom prijateljstvu. Osobna promišljanja pomoći će rasvijetliti naše prijateljske odnose.

Elena je odrastala u imućnoj i brojnoj obitelji. Velika kuća u centru stare jezgre grada Lucce, nasuprot koje se nalazi crkva svetog Augustina u kojoj se danas nalazi njezino tijelo. Unatoč "imanju" imala je mnoge križeve i bolesti i godinama bila prikovana uz krevet. Trpjela je, ali takvu tešku situaciju iskoristila je za učenje talijanskog i latinskog jezika. Mudro je prepoznala da kada Bog udaljava osobu od svijeta, priprema je za nešto novo i tjera na osluškivanje, razmatranje. Na taj način Bog osposobljava osobu, jer kada od svijeta udalji, želi sebi dušu da približi. Elena je to vrijeme nazivala pustinjaštvom, lijepi naziv za nešto što po svjetovnom nije lijepo. U pustinjaštvu naučila je mnogo, čitala Bibliju i djela crkvenih otaca, a kasnije za života napisala preko sedamdeset knjiga, većinu u starijoj dobi. Veliku zahvalnost imala je prema majci Faustini koja je shvativši važnost odgoja djece u katoličkom duhu odlučila Elenu školovati sama, u njihovu domu. To dobro sjeme odgoja, palo je na tlo istih prostorija obiteljske kuće gdje je Elena osjetivši žar prema poučavanju osnovala školu za djevojčice u kojoj je uz opće gradivo pružala znanje Katoličke Crkve kako bi djevojčice odrastale i sazrijevale u katoličkom duhu.

Vjerovala je da žena, dobro obrazovana i formirana može mijenjati društvo.

Čitajući i osluškujući, osjećala je vodstvo Duha Svetoga jer sama svojim znanjem i kapacitetima ne bi mogla služiti Bogu. Osnovala je Družbu sestara Oblate Duha Svetoga. Nakon smrti oca, Providnost se pobrinula da njezina obiteljska kuća postane dom sestara i škola djevojčica. Nije stala na tome. Bila je u kontaktu s papom Leonom XIII. a kasnije i sa Ivanom XXIII. Zanimljivo je da su obojica bila i franjevački trećari. Leonu XIII. pisala je pisma, tražila je da povede Crkvu u Gornju sobu argumentirajući da Pedesetnica još traje. Željela je potaknuti Papu da u Crkvi obnovi pobožnost Trećoj božanskoj osobi koja je bila zapostavljena. U svom prvom pismu postavila je pitanje:

"Naši propovjednici propovijedaju o Svim svetima ali kada čujemo propovijed koja hvali Duha Svetoga, onoga koji je pokretao sve te svece?"

Papa joj je odgovorio i ne samo privatno, nego i papinskim dokumentom Breve cijeloj Katoličkoj Crkvi zahtijevajući da se svake godine moli Devetnica Duhu Svetome od Uzašašća do Duhova. Fenomen je to koji je jedinstven u Crkvi da obična redovnica iz provincije, bez ikakve službene moći utječe na papinske odluke i svjetsku liturgiju. Ali, ona je išla još korak dalje i utjecala na papinu encikliku dokument Divinum illud munus u kojemu je teološki objašnjeno sve što je Elena pisala u pismima o Duhu Svetome i to je danas jedna od najvažnijih enciklika Crkve o Trećoj božanskoj osobi. Papa Ivan XIII. nazvao ju je Apostolom Duha Svetoga. Mnogi smatraju da je upravo zahvaljujući Eleni Guerri započela u svijetu Karizmatska obnova u Duhu Svetome. Ali, ono što je ostalo neprimijećeno jeste, ako sve ima smisla, da je ista obnova započela blagoslovom Leona XIII. a kasnije i Ivana XXIII., koji su prije papinske službe pripadali Franjevačkom redu kao svjetovni franjevci – trećari, a sveti Franjo Asiški nazivao je Duha Svetoga – Generalnim ministrom svoga Reda.

Božji tajming i vodstvo Duha Svetoga povezuju i stvaraju vremena, ljude i misije jedinstvenim i čudesnim načinom.

Tako su spojili sa Elenom i Gemmu Galgani. Elena koja je bila na glasu hrabrosti i nazivana Apostolom Duha Svetoga, postala je sveta odgovarajući na poticaje Duha Svetoga, kojima se u njoj umnožavala Božja milost, tako piše u svojoj knjizi. Jednako važno za njezinu svetost bila je poniznost. Unatoč svemu postignutome u ljudskim očima, osnovanoj školi za djevojčice i Redu, darovanoj kući i plodovima njezina rada i zalaganja za Crkvu pred kraj života njezine sestre tražile su njezinu smjenu kao poglavarice Reda. Nije htjela popustiti u svojim nastojanjima, čvrsto se držala svojih uvjerenja sa kojima je osnovala Red iako nazivale su je staromodnom. Elena je ostala vjerna sebi, poticajima Duha Svetoga i duhovnom vodstvu. Prihvatila je u poniznosti odlazak sa dužnosti i ostatak života provela kao obična sestra. Upravo u toj običnosti, Bog ju je iskušavao. Dobro je znala da je ona bila samo sredstvo kojim se Bog poslužio i da je On dao i oduzeo. Za nju je takva situacija mogla biti poniženje ispunjeno ogorčenošću ali Elena je na to gledala kao vježbu poniznosti i vjernosti. Njezina hrabrost oduševljava ali gesta njezina odlaska i primjer malenosti dira u srce i daje neke nove poglede na Božje planove i vježbe na putu svetosti.

Gemma Galgani, po svim duhovnim i tjelesnim mjerilima drugačija je od Elene. Mala, krhka djevojčica rano je ostala siroče, brinula se za sedmero svoje braće i sestara koji je nisu doživljavali. Njezina kuća u Lucci bila je udaljena samo nekoliko stotina metara od kuće Elene Guerre. Nakon smrti roditelja, Gemma je pohađala Eleninu školu. Elena ju je poučavala za svetu pričest i krizmu. Često su se družile i razgovarale hodajući ulicama grada. Jedna snažna a druga krhka. Gemma je bila slaboga zdravlja, bolovala je od tuberkuloze, meningitisa i bolesti kralježnice. Nakon ustrajne molitve, ozdravila je ali i dalje oslabljena. U kući u kojoj je živjela, Gemma je doživjela svoje prvo mistično iskustvo s Isusom. Tu je primila i stigme – rane Isusove. Mnogo je patila, osjećala je Isusovu muku.

"U tome trenutku Isus se pojavio s otvorenim ranama. Krv više nije tekla iz tih rana, već je plamenovima dodirivala moje ruke, noge i srce. Osjećala sam se kao da umirem. Pala sam na pod", piše Gemma u svome Dnevniku.

Trudila se često da ostane budna u molitvi ali zbog slabosti zaspala bi, jutro nakon osjećala bi grižnju savjest. Kada je malo odrasla, poznata gradska obitelj Gianini prepoznala je njezinu svetost, uz brojnu svoju djecu posvojili su i Gemmu. Njihova kuća, danas zvana Gianini kuća nalazi se na drugom kraju stare jezgre grada ali ne daleko od one u kojoj je Gemma odrastala. Obitelj Gianini bila je veoma pobožna, u svojoj blagovaonici imali su drveni ormar sa velikim Isusovim raspelom. Ormar bi otvarali za vrijeme molitve, danas u istoj blagovaonici točno ispod ormara stoji Gemmina stolica i klečalo na kojem bi provodila sate razmatrajući muku Gospodinovu. Na katu kuće i danas se nalazi knjižnica i soba gdje je provodila najviše vremena. Baš onakve kakve su bile za vrijeme njezina boravka. Mjesta su to gdje joj se Isus ukazivao, darivao svoju krunu i gdje je imala mistično vjenčanje sa njim. Provela je tu posljednje godine života a živjela je samo dvadeset pet godina. Posebnu pobožnost imala je prema Gospi Žalosnoj. Često je imala vizije svetog Gabrijela od Gospe Žalosne, mladića iz Asiza koji je bio privržen istoj pobožnosti. S njim bi zajedno molila, držao ju je budnom. Ne samo on, već i Gemmin anđeo čuvar, koji ju je vodio na putu svetosti i korio u propustima. Patnja koju je Gemma proživljavala nije se mogla opisati, žrtva koju je podnosila bila je nemjerljiva. Siroče, sama i osuđivana, zatvorena u svojoj sobici i sjedinjena s Kristom u boli. Nije kao Elena pisala knjige, ali je pisala svoj Dnevnik. Stranica nije imao mnogo ali sotoni je jako smetao, toliko da ga je u nekoliko pokušaja pokušao spaliti. Čitajući njezine riječi, gdje spominje svoje grijehe i propuste čitatelj spoznaje vlastite. Dnevnik se i danas čuva, sa vidljivim tragovima paljenja. Velike napade zloga je imala, zli ju je napadao na razne načine i već od malena jedan svećenik rekao je za nju da je ona dijete za kojom demoni idu i koju mnogo tlače. Slabostima svojim borila se protiv zla, i danas je krhka Gemma Galgani svetica za kojom ide glas da na njezin spomen demoni bježe.

Božji naumi u dopuštanju nevolja imaju dublji smisao koji samo velike duše, uronjene u Božju mudrost mogu spoznati.

Dopustio je Bog da Gemmu napadaju demoni, bio uz nju i davao joj snagu, slao anđele i svece, kako one sa neba tako i one na zemlji da je vode - Elenu. Ni sveci ni anđeli nisu joj pomogli koliko duhovno vodstvo njezina duhovnika i ispovjednika. Velika je važnost zauzetosti svećenika u vodstvu duša prema svetosti, njihovo razumijevanje i spremnost na vođenje. Dopustio je Bog sve kako bi njezinom žrtvom danas imali zaštitnicu u borbi protiv zla, primjer pobožnosti Gospi Žalosnoj i primjer kako Bog katkad bira najkrhkija i najbolesnija bića da bi pokazao svoje djelovanje i moć kroz te osobe. Gemma je za života tražila da se primi u neke redove i postane redovnica ali zbog svoje bolesti uvijek je bila odbijena. Odbijanja su je bolila ali ih je prihvaćala. Gemma nije pripadala nigdje i nije imala nikoga, a opet pripadala je posve Kristu, On je postao njezin Zaručnik.

Nerijetko bi Gemma ali i Elena spominjale riječ recollect što znači "posložiti se". Naglašavale su da je jako važno imati večernji ispit savjesti, meditirati nad Svetim pismom, osluškivati i pokušati osjetiti poticaje Duha Svetoga.

Za žene, posebno je važno vrijeme odmora, tišine i preslagivanja. Obično to budu moderni načini pospremanja kuće i ormara popularno nazivani declutter.

Declutter je potreban za lijepu kućansku atmosferu i atmosferu opterećene duše.

Odbaciti stari višak zapravo stvara prostor za novo. Mnoga oslobođenja i sloboda nastaju kada se odlučimo jednostavnije živjeti. Imati manje odjeće znači manje slaganja i peglanja, imati manje posuđa znači manje pranja, imati manje pobožnih djela znači doživjeti Božja djela, imati manje toksičnih prijatelja znači jednostavnije ostvarivanje veza duhovnog prijateljstva, manje pravdanja, odgađanja, susreta i povrijeđenosti. Manje scrollanja na društvenim mrežama znači jačanje istinskih socijalnih veza.

Kada filtrirani template digitalnih veza bude zamijenjen raw templateom stvarnog života, slika stvorenog i svega darovanog preslikavaju u život pojedinca ono što život i jeste – dar.

Ono čega zasigurno treba više jeste vremena u kalendaru za sebe. Vrijeme iskoristivo u skladu sa osobnosti i karakterom, jedinstveni način pronalska mira. Nekim ženama je to kava i razgovor, nekima je kupovina odjeće ili zdravih namirnica, odlazak na putovanje ili hodočašće, tišina i molitva, čitanje knjiga i čaša vina a nekima film u zagrljaju voljenih osoba. Staviti sebe u okvire drugih, propuštena je prilika za odmor. Četiri zida sobe nekima su sloboda a nekima zatvor.

Elena i Gemma uzori su svetosti, različite duhovnosti a jednake ljubavi prema Bogu.

Za Elenu je svijet vjerojatno govorio i sada bi mogao reći da bila je imućna i zasluge stekla očevim radom, lijenčina koja čita Bibliju i ne želi se trgnuti od svoje bolesti. Moglo bi se reći i da bila je nadobudna i pisala pisma papi, tvrdoglava kada nije odustajala, ohola kada nije posustala na zahtjev promjene, nepromišljena mentorica i učiteljica.

Elena je bila svjesna prepreka i žrtve koju podnosi, zapisala je: "Bog želi otvorena srca koja mogu primiti i podnijeti svaku žrtvu."

Za Gemmu bi svijet vjerojatno govorio i sada bi mogao reći da je bila opsjednuta, lucidna i nestabilna. Po ljudskim mjerilima nije bila dovoljno snažna, dosljedna i sabrana. Njezin recollecting često je bio neuspješan. Možda bi rekli da umislila je bolesti, okoristila se bogatom obitelji, trebala djelovati proaktivno za vjeru umjesto stalnog boravka u svojoj sobi.

Gemma je bila svjesna da je slaba i grešna, vjerovala je Bogu da zna što čini i strpljivo trpila i podnosila žrtvu, zapisala je: "Dala sam tisuću obećanja Isusu toga jutra, o moj Bože, kako sam ih brzo zaboravila!" Rekla je to Gemma, žena koja proživljavala je Kristovu muku na svome tijelu.

Različite žrtve i različiti putovi svetosti autentični su, posebni jer za neke poticaj će biti Elena a za neke Gemma i mnogi drugi sveci i svetice.

Njihovo prijateljstvo prkosilo je standardima društva. Učiteljica, Elena bila je starija 43 godine od svoje učenice. Učenica koja je proglašena svetom prije učiteljice. Elena je mnogo patila zbog smrti prijateljice, svoje male Gemme, koju je smatrala posebnom. Često bi spominjala Gemmu kao primjer drugim djevojčicama, a danas njezine sestre spominju Elenu nekim novim generacijama.

Grad Lucca bio je boravište prvih kršćanskih zajednica i biskupija. Podzemne bazilike i velike crkve svjedoče o bogatoj povijesti zato se grad i naziva Città delle 100 chiese – Grad 100 crkava. Danas, hod ulicama grada Lucce napola je prazan hod. Kao da je vrijeme stalo, i kao da te dvije svetice nisu postojale i hodale tim ulicama. Kao da taj grad ne skriva tajne mudrosti i snage. Na ulicama se rijetko mogu vidjeti obitelji sa djecom, igru dječice zamijenili su psi i u svakoj trgovini hrana je za mačiće i psiće. Na mnogim vratima izbrušen IHS preslikava vjeru onih koji su tu živjeli. Danas je to samo vizualno očuvana starina. Dvije velike crkve, svetišta koja kriju tijela ove dvije svetice nisu posjećena koliko bi mogla biti. Ulazak u staru jezgru grada i prostorije gdje su boravile, kriju posebne milosti i spoznaje.

Lucca je više od grada, ona je luka smiraja u životnim olujama, posebno za žene. Uz Elenu i Gemmu, živjela je tu i sveta Zita čije se tijelo čuva u kapelici bazilike San Frediano. Zita je bila domaćica i cijeloga života služila drugima. Njezino tijelo je već više od 750 godina neraspadnuto. Uz njih tri, ističe se i Marija Dominika Barbantini koja je bila supruga i majka. Dok je bila trudna sa prvim djetetom umire joj muž, a kasnije i sin. Nije se prepustila tuzi, prepoznala je Krista patnika u svima koji pate i odlučila djelovati. Osnovala je Sestre poslužiteljice bolesnika – kamilijanke koje služe bolesnicima i umirućima.

Lucca je posebno mjesto. Lucca je propatila i utihnula. Lucca je mjesto emocija, snage i vjere.

Naizgled hladna, unutra sveta. Baš kao i mnoge žene danas.

Nakon Lucce, suživot sa ženama oko nas trebao bi biti jednostavniji, ispunjen solidarnošću i pogledom u ljepotu žene, unatoč svim površinskim manama i naravima.

Neke žene, nisu imali privilegiju živjeti u komforu, priliku da budu ljubljene i odgajane u stabilnim obiteljskim odnosima. Nisu mogle rasti, njihova narav je stopirala je rast. Rane su prevladale, štitovi su postajali veći. Umjesto borbe za sebe, po defaultu imale su štit. Nekim ženama, većini, treba prilika za izgradnju karaktera, jačanja sebe, ne pristajanja na ono manje vrijedno i poticaj za ono vrijedno.

Poniznost je, kaže Tomislav Ivančić, znati tko si i gdje jesi, ne ponižavati se i zauzeti svoje mjesto u svijetu.

Ove svetice, svaka drugačija u svojim vrlinama i patnjama, zauzele su svoje mjesto na različitim pozicijama svoga grada.

Kao vojska, čuvaju ga, i još uvijek putuju svijetom, jer njihovim životom Bog je ispisao priču koja ostavlja trag, za neke nove korake, neke nove posvećene žene i tragove.

Sveta ljubav prema Bogu povezuje ih i sa nama danas.

U razlučivanju pravih i duhovnih prijateljstava, sestara na našem putu koje nas vode bliže Bogu, molimo se ovim sveticama.

Uskoro krećemo na hodočašće na kojemu ruta počinje posjetom Eleni i Gemmi – ako osjećaš želju da nam se pridružiš i stekneš dvije nove prijateljice i zagovornice, možeš se prijaviti ovdje.