Evo me! – osvrt s prvog hodočašća za žene

Ovo je moj prvi tekst za Powerellu. Nije mi bilo jasno zašto prije nisam ništa napisala, ali danas mi je to itekako jasno. Trebalo je otići na hodočašće i ostaviti sve iza sebe da bih upoznala i pronašla ono što oduvijek jesam – Njegova ljubljena kći. Klišej, na prvu, ali to je jedina stvar koja nam je potrebna da bismo živjele u punini ono na što smo pozvane. Znati svoj identitet i u njemu biti i činiti. Prvenstveno biti.

U moru uloga koju imam kao žena, prečesto zaboravljam baš to, samo biti. Bez silne potrebe za dokazivanjem na ovaj ili onaj način, kroz rad, brojnu djecu, uspjehe, pročitane knjige i citate, projekte ili što god čini niz kojem ovaj svijet daje aplauze. Trebalo je otići i maknuti se iz svakodnevice da opet zaživi ono: „Evo me!“ koje sam kao franjevačka trećoredica izgovorila za cijeli svoj život. I baš to je bilo ovo hodočašće – Njegov poziv i providnost. Najnježniji poljubac koji mi je utisnuo nebeski Otac. Dogodio se susret, mene sa mnom i mene s Njim – kroz svaku ženu koju sam vidjela, dotaknula, čula i osjetila.

Danima već promišljam kako opisati sve što se dogodilo, no za neke stvari treba vremena. Osjećam se poput Marije koja je u svom srcu prebirala događaje i čuvala ih. Lagala bih kada bih rekla da sam imala neka očekivanja. Naučila sam da Njemu predam sve i da Mu pustim da me iznenadi. (A redovito bi me iznenadio tišinom i pustinjom, baš kao svoje prave prijatelje Tereziju A. Ili Ivana od Križa). Molila sam se za žene koje će ići i za njihova poslanja, živote i situacije. Svakodnevno s Ivanom smišljala sto i jedan scenarij koji bi nas mogao zateći, borila se sa sobom i strahovima i pitala se od kuda mene u svemu ovome? I onda smo krenuli i sve je bilo tako poznato i tako – jednostavno. Pedeset žena i jednostavanost – ne zvuči baš uvjerljivo, ali stvarno bijaše tako. Scenarij koji nisam baš očekivala.

Susret Marije i Elizabete mi se posebno vrtio po glavi. Jedna žena, iako sama u potrebi, hita drugoj ženi pomoći. I ako bih u jednoj rečenici trebala opisati ovaj naš put, to bi bila ta. Žena ženi nije vuk, nego najvjerniji oslonac i pomoć. Još jedna laž koju je hodočašće demistificiralo. Ivona, Ivana i ja. Tri skroz različita karaktera, različiti interesi, i po svim kriterijima svijeta nismo spojive. Jedna poduzetnica, jedna edukatorica i jedna domaćica – jedan cilj. Biti ženama ruke koje ih grle, primaju i pokazuju smjer, isto to uzimajući od onih koje je on doveo.

Gemmina mistika, Elenina djelotvornost, Anđelina običnost, Klarina kontemplativnost, Ritina postojanost, Zitina blagost odjekivale su u Janjinoj srčanosti, Anamarijnoj radosti, Heleninoj srčanosti, Rahelinoj pobožnosti, Petrinoj živoj vjeri, Stefaninoj dubokoj poniznosti, Sanjinoj poslušnosti, Ivaninoj čistoći, Marininoj strpljivosti, Matildinoj mudrosti, Željaninoj jednostavnosti, Inesinoj hrabrosti... Svetice koje smo išle sresti su živjele kao i mi, običnim životom, sa srcem spremnim da se susretnu s Njim.

Pričali smo o našim naravima, talentima i darovima, čežnjama srca, iskustvima, borbama i ranama. Radile refleksije nakon što bismo upoznale svetice. Pile kavu i jele kroasan ujutro, i navečer nazdravljale s Aperolom i Hugom, kako se to samo i može u Toscani i Umbriji. Potrošile smo pakete maramica brišući suze bilo u molitvi ili razgovoru, u Lectio divina ili pred Presvetim. Sakramenti su vrhunac, i ne usudim se reći što je sve On činio po svome Tijelu i Riječi za vrijeme svake Euharistije na našim srcima.

Jednostavnost samostana u Lucci, komocija hotela u Assisu – balans su koji nas je pratio. Tišina i preglasno smijanje. Samoća i zajedništvo. Sve ono što je Franjo, kojeg smo posjetili u ovoj njegovoj jubilarnoj godini, i sam bio, a zbog kojeg ovo sve i je. Poverello zbog kojeg ovo pišem, zbog kojeg je i nastala Powerella, projekt koji On vodi baš kroz susrete i različitosti ujedinjene u Njemu.

Zašto poći na ovo hodočašće? Da se pronađeš u Njemu i onima koje su baš poput tebe i mene pohitale i rekle: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude!“

Piše: Antonia P.