Životne uloge Brigite Švedske kao izvanredan model 'ženske svetosti'

Hodočasnica, supruga, majka, kraljevska savjetnica, mističarka, književnica i zaštitnica Europe – Brigita Švedska bila je autoritativna u vodstvu a blaga u pristupu. Na vlastitom dvoru živjela je siromaštvo duha i ostala vjerna u nevjernim vremenima. Realističan je primjer iščekivanja i izmjenjivanja uloga jedne žene u različitim životnim fazama. U vremenu kada društvene mreže nude contente pod nazivima realistične rutine uvodeći nas tako u rutine jednakosti i moranja –  čitajući život ove svetice spoznajemo da jedino rutina svakodnevnog odnosa s Bogom daje red, mjeru, vrijeme i snagu za poslanje i trag koje On svakome namjenjuje.

Strpljivost i vjernost u darovanim ulogama sadašnjosti vodi novim ulogama u fazama budućnosti. Neke životne uloge – čekaju, dok se igrajući trenutne treniramo za nove u nekom drugom vremenu. Mudrost je učiti igrati se proživljavajući sadašnje.

Zašto je Brigita istaknuta i zašto se ubraja među najveće žene u povijesti Katoličke Crkve svjedoče riječi svetog pape Ivana Pavla II. koji ju je proglasio suzaštitnicom Europe i izdvojio kao uzor ženama na putu posvećenja:

„Proglašavajući svetu Brigitu suzaštitnicom Europe, želio sam vjernicima kontinenta ponuditi izvanredan model 'ženske svetosti'. Nakon što je sretno živjela kao vjerna supruga, uzorna majka i mudra odgojiteljica, Brigita je doživjela sveto udovištvo te je konačno dosegla stalež posvećenog života. U svakoj fazi svog života mudro je znala spojiti kontemplaciju s raznovrsnim djelovanjem, nošena ljubavlju prema Kristu i Crkvi.

Jedna od najglasovitijih hodočasnica Svete Zemlje uz svetog Franju Asiškog, čijem je Svjetovnom redu pripadala, i jedna od najistaknutijih žena 14. stoljeća bila je Brigita Švedska. Supruga i majka osmero djece, ali i književnica sa stotinama stranica vlastitih mističnih zapisa, kritičarka i savjetnica kraljevima Švedske, Italije i mnogim crkvenim poglavarima. Iz mističnih iskustava prebacivala bi se na rješavanje zadataka na dvoru i farmi, odgoj djece i planove sa suprugom. Vjerno je prihvaćala i vršila zadatke kćeri Očeve, zaručnice Kristove, supruge Ulfove, majke osmero djece i mnoge druge.

Mnogo joj je bilo dano, ali ona je znala – da će se mnogo od nje i iskati (usp. Lk 12, 48). U švedskom gradu Finstadu 1303. godine rođena je buduća svetica i suzaštitnica Europe. Odrasla je u katoličkoj obitelji velikaša, majke Ingeborg i oca Birgera, koji je bio glavni sudac regije u kojoj su živjeli. Od oca je naslijedila neustrašivost i oštroumnost, diplomatski stav i vještinu komuniciranja. Već sa sedam godina na obiteljskoj farmi doživjela je prvo mistično iskustvo s Isusom i Marijom. S trinaest godina ugovoren joj je brak s nekoliko godina starijim plemićem Ulfom Gudmarssonom s kojim je, unatoč dogovoru, imala miran život ispunjen veseljem. Imali su osmero djece: Karla, Martu, Gudmara, Bengta, Ceciliju, Birgera, Ingeborg i Katarinu, koja je uvijek bila uz majku, nastavila njezino djelo i bila proglašena svetom.

Njezino djelo Revelationes – Nebeske objave, jedno je od najutjecajnijih teoloških i mističnih djela. Pisano je kroz tri desetljeća i sastoji se od osam knjiga. Podijeljeno je u tematske cjeline gdje Brigita piše o vizijama i objavama Isusa, Marije, Nebeskog Oca, svetog Franje i svete Agneze, opisujući i mnoge druge susrete. Objave su izazivale intrige i podijeljena mišljenja zbog političkih poruka, upozorenja i savjeta koje je iznosila kleru i Crkvi te europskim vladarima, uključujući švedskog kralja Magnusa i moćnu kraljicu Napulja. Ta pisma nalaze se u knjizi VIII., koja nosi naziv Caelestis Imperatoris ad Reges (Knjiga Nebeskog Kralja kraljevima), i knjizi IV.

Riječi koje bi dobivala u privatnim objavama nosile su težinu ukora i promjene. Brigita je uspješno nosila težinu toga križa – s punim povjerenjem u Oca koji je to od nje i tražio. Oni kojima je nosila poruke tražeći mir i promjenu srca, pozivajući se na nauk Crkve, većinom su na njezine riječi negodovali, ali su ih prihvaćali i poštovali. Bilo je onih koji su Brigitu kritizirali i osuđivali za djela vještičarenja, ali i onih koji su čvrsto stali u njezinu obranu, služili se dokumentima Crkve i spisima crkvenih otaca kako bi obranili njezino djelo i svetost života. Tako se i na Saboru u Baselu pedesetak godina nakon njezine smrti sudilo Objavama. Ali kako to biva u životima svetaca, Bog pošalje svoje ljude i pokazuje svoju snagu kroz svoje izabrane poslanike na zemlji. Na Saboru poznati španjolski teolog Juan de Torquemada iznosi istraživanja sažeta u svome djelu obrane pod nazivom Defensorium revelationum sanctae Birgittae. Od 123 upitne točke obrazlaže sve tri, pozivajući se na Sveto pismo, sv. Tomu Akvinskog i sv. Augustina.

Mnogi su crkveni poglavari kasnije recenzirali njezino djelo, a Crkva ga je proglasila autentičnim, ne ulazeći u detalje objava i ostavljajući na izbor vjernicima hoće li u te privatne objave vjerovati. Papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu (koje će biti spomenuto u nastavku teksta) Spes aedificandi potvrđuje napisano.

Političke zavrzlame i crkvene situacije u koje je ulazila opširne su, no ključno je za Brigitu da je, unatoč strahovima i naporima duhovnoga života, ustrajala u započetome. Isusove riječi koje joj je uputio: „Ne vraćaj se dok ne dosegneš vrh planine! Nema toga što je toliko teško, a da ne bi postalo lako kroz stalnu i razumnu ustrajnost. Nema te potrage koja je u početku tako plemenita, a da ne padne u tamu zato što nije privedena kraju. Stoga, kreni prema duhovnoj mudrosti! Ona će te dovesti do tjelesnoga rada, do prezira prema svijetu, do malo boli i do vječne utjehe”, vraćale su joj nadu i snagu. Malim koracima koračala je od vladara do siromaha, vlastite djece i supruga, dvorana i potrebitih, dalekih zemalja i srcu bliskih prijateljstava.

O duhovnoj mudrosti učio ju je sam Gospodin – imala je tu privilegiju. Govorio joj je o ženskim biblijskim likovima, Marti i Mariji. Tajne koje su otkrivene njezinu srcu istine su koje možemo prenijeti u vlastite živote. Sažetim riječima reklo bi se da Isus uči Brigitu kako prvotno treba biti Marta i raditi fizičke poslove Njemu na slavu.

Trpljenje tijela preduvjet je duhovne mudrosti.

Govori joj riječi: „Jer onaj tko je neiskušan i napastovan, i onaj tko nije nadvladao požude svoga tijela, kako može neprestano paziti na nebeske stvari i birati ih? Tko je mrtvi brat Marije i Marte doli nesavršeno djelo? Jer često se dobro djelo čini s nepromišljenom namjerom i s nepromišljenim srcem te se stoga čini tromo i polako. Ali da bi činjenje dobrih djela Meni bilo prihvatljivo, mora ga podići i oživjeti Marta i Marija.” Marija dolazi nakon Marte, uzdizanje molitvom i spoznajama srca do one uzvišene planine o kojoj joj je Otac govorio.

Brigita je primjer spoznaje koja joj je darovana. Zbog svojih objava i slatkoće molitve nikada nije usporavala svakodnevne poslove i odugovlačila vlastite obveze. Kontemplacija i susret s Bogom tijekom svete Euharistije bili su središte njezina života. Crpila je snagu promatrajući Kristovo Tijelo i slabosti. Silno je željela znati broj udaraca koje je On pretrpio na svome tijelu, a kao odgovor na njezinu ustrajnu molitvu Isus joj je rekao da je na svom tijelu pretrpio 5480 udaraca. Dodao je da, ako želi častiti Njegove rane, moli godinu dana 15 molitava koje joj je dao, s 15 Očenaša i Zdravomarija. Nakon godinu dana čašćena je svaka Isusova rana. Isusova muka nije bila jedina za kojom je Brigita „hodila”; željela je biti supatnica Marijine boli, pa joj je Gospa tako rekla: „Gledam na sve ljude koji žive na zemlji ne bih li vidjela koga tko bi me žalio i razmišljao o mojoj boli, ali nalazim ih vrlo malo. Stoga, kćeri moja, iako me mnogi zaboravljaju, ti ne zaboravi mojih patnji. Razmatraj moju bol i oponašaj moju tugu koliko god možeš.” Brigita je poticala na pobožnost 7 Marijinih žalosti – predivnu molitvu/devetnicu koja je dugo bila zaboravljena. Snažne su to molitve po kojima se brojne milosti i spoznaje daruju i otkrivaju onima koji srcem mole i dijele Majčinu bol u promatranju muke njezina Sina.

Zanimljivo je da je u svemu tome Brigita bila i hodočasnica. Mnogi danas nemaju priliku ili hrabrost prijeći kilometre koje je ova žena uspjela propješačiti za života. U ono vrijeme bez tehnologije i prijevoza koračala je sa suprugom stazama El Camina i išla svetomu Jakovu. Sa svojom kćeri Katarinom često bi posjećivala Rim. Tjednima i mjesecima trajala su takva hodočašća.

Svaki pad i neprilika bili su nova prilika za rast.

Koračala je najprije svojom zemljom, stvarajući korake koji danas nose put njezina imena. Brigita danas ima svoju rutu Birgittaleden s posebnim putovnicama, prilagođenim smještajima i mapama. Putovi vode njezinim relikvijama. U njezinim objavama zapisane su Isusove riječi koje joj je uputio za vrijeme boravka u gradu Ortoni u Napulju govoreći joj da posjeti i relikvije sv. Tome Akvinskog: „Nalazim najslađu radost u tim relikvijama i u relikvijama svojih drugih svetaca, smatrajući takve relikvije svojim dragocjenim blagom na zemlji i obećavajući veliku zaslugu i nagradu onima koji ih štuju s dužnom pobožnošću.” Danas je lijepo zamisliti hodočasnika/cu, ali onaj koji se odluči na takve korake svjestan je izazova koji zahtijevaju fizički, mentalni, a posebice duhovni napor. Hod je to na koji On poziva. Brigita je to znala i iščekivala Božji poziv na nove korake.

Nije sama birala put, destinaciju i vrijeme. Kada su se udovi već umorili, a snaga počela iščezavati, Isus poziva Brigitu na novo hodočašće putovima mjesta gdje se On rodio, odrastao i trpio. Poziv izaziva svetičinu nesigurnost – jer je već bila starija. Majka Božja tješi je i poziva na vježbu strpljivosti, iščekivanje trenutka kad je volja Božja da krene na novo hodočašće. „Čim je shvatila Božju volju, usmjerila je svoj put prema Njegovim zapovijedima. U svakom je trenutku pazila da joj ništa ne odvrati pozornost s Boga. Pazila je, kada su oni oko nje govorili o svojim ambicijama, uspjesima ili neuspjesima, da ne postane manje pobožna u svom služenju Bogu. Sve što je bilo protivno Božjem zakonu odmah bi prepoznala kao opasnost koju treba izbjeći po svaku cijenu. Uz takvu vježbu i disciplinu, sve što je činila bilo je dobro. Pazila je na svaki detalj koji je trebala razraditi prije hodočašća. Sve što je govorila, sve što je slušala, svemu čemu je posvećivala pažnju, bilo je razumno i mudro. Njezin je rad bio koristan njoj i drugima, a svako njezino putovanje imalo je neki dobar razlog.”

U spomenutom apostolskom pismu Spes aedificandi od 1. listopada 1999. papa Ivan Pavao II. piše: „Primijetio sam da je svetica bila cijenjena zbog svojih učiteljskih darova, koje je mogla iskoristiti kada je morala služiti na dvoru u Stockholmu. To je iskustvo bilo osnova za savjete koje će kasnije s vremena na vrijeme davati kneževima i vladarima o pravilnom izvršavanju njihovih dužnosti. No, očito su prvi koji su imali koristi od tih savjeta bila njezina djeca, i nije slučajno da se jedna od njezinih kćeri, Katarina, štuje kao svetica. Kakav dragocjen primjer za obitelji našeg vremena!” Upravo je njezina kći Katarina u procesu kanonizacije rekla da njezina majka nikada nije sjela objedovati za stol ako prvo ne bi nahranila dvanaestero drugih – siromaha. Trudila se da služi i da od njezinih darova i talenata imaju koristi i velikani, siromasi, njezina obitelj, a ponajprije dragi Bog. U istom apostolskom pismu papa poručuje da u iščekivanju novog (trećeg) tisućljeća budemo svjesni kako ljudski napori ne znače ništa ako nisu praćeni božanskom milošću.

„Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji” (Ps 127, 1).

Papa govori o povijesti Europe i krizi u kojoj se nalazila/nalazi, ali i korijenima kršćanstva i jedinstvu. Piše papa: „U izgradnji Europe kršćani imaju dužnost dati specifičan doprinos, koji će biti to valjaniji i učinkovitiji što se oni sami više obnavljaju u svjetlu Evanđelja. Na taj će način pronositi tu dugu povijest svetosti koja je prolazila raznim regijama Europe tijekom ova dva tisućljeća, u kojoj su službeno priznati sveci tek visoki vrhunci postavljeni kao uzor svima. Jer svojim ispravnim i poštenim životima nadahnutim ljubavlju prema Bogu i bližnjemu, nebrojeni su kršćani u širokom spektru posvećenih i laičkih poziva postigli autentičnu i raširenu svetost, iako često skrivenu.” Dalje opisuje vezu naroda i svetaca kao zaštitnika, ali i mogućnosti pokroviteljstva nekog sveca nad kontinentom. Tada je papa odlučio, uz trojicu muških zaštitnika Europe: Benedikta, Ćirila i Metoda, kao suzaštitnice proglasiti i svetu Brigitu Švedsku, Katarinu Sijensku i svetu Edith Stein – Tereziju Benediktu od Križa. Nastavlja: „Tri velike svetice, tri žene koje su se u različitim vremenima – dvije u samom srcu srednjeg vijeka, a jedna u našem stoljeću – istaknule svojom plodonosnom ljubavlju prema Kristovoj Crkvi i svojim svjedočanstvom Njegova Križa. Naravno, vidici svetosti su toliko bogati i raznoliki da su se novi nebeski zaštitnici mogli izabrati i među drugim dostojnim likovima kojima se svako doba i regija mogu pohvaliti. Ipak, smatram da je odluka o odabiru ovog 'ženskog' modela svetosti posebno značajna unutar konteksta providnosne tendencije u Crkvi i društvu našeg vremena da se sve jasnije prepoznaje dostojanstvo i specifični darovi žena. Crkva od samih svojih početaka nije propustila priznati ulogu i poslanje žena, iako je ponekad bila uvjetovana kulturom koja nije uvijek pokazivala dužnog obzira prema ženama. No kršćanska je zajednica progresivno sazrijevala i u tom pogledu, a tu se uloga svetosti pokazala presudnom. Stalan poticaj dolazio je od ikone Marije, ' idealne žene' , Majke Kristove i Majke Crkve. Ali i od hrabrosti žena mučenica koje su se suočile s najokrutnijim mukama sa zapanjujućom snagom, svjedočanstva žena uzornih po svom radikalnom predanju asketskom životu, svakodnevne posvećenosti nebrojenih supruga i majki u onoj domaćoj Crkvi koja je obitelj, te karizmi brojnih žena mističarki koje su također pridonijele rastu teološkog razumijevanja, nudeći Crkvi neprocjenjive smjernice u potpunom shvaćanju Božjeg plana za žene. Taj je plan već nepogrešivo izražen na određenim stranicama Svetog pisma i, napose, u Kristovom vlastitom stavu kako o tome svjedoči Evanđelje. Odluka o proglašenju svete Brigite Švedske, svete Katarine Sijenske i svete Terezije Benedikte od Križa suzaštitnicama Europe proizlazi iz svega toga.”

Od svih svetica i vjernih žena kroz sva stoljeća papa pomno izabire ove tri. O svetoj Edith i Katarini pisat ćemo još mnogo. Ali važno je spomenuti, uz odnose svete Brigite i njezine kćeri Katarine, i odnos sa sv. Katarinom Sijenskom. Za vrijeme svojih hodočašća u Rim, a posebice zadnje dvije godine Brigitina života, Katarina je upoznavala ljude od vjere u Rimu,  taj grad postao je njezin drugi dom. Dvije Katarine kasnije su postale jako dobre prijateljice, možda čak i najbolje. Jedna iz Švedske, a druga iz Siene – daljina nije sprječavala prijateljsku ljubav i blizinu duša koje je Bog izabrao za pojedinačna, ali i zajedničko poslanje. U njihovim odnosima povijest bilježi i neke nedoumice i savjete, kritike koje su upućivale jedna drugoj, potičući se na krepostan život i hrabrost u življenju vjere te suočavanju s problemima tadašnjega društva i Crkve. Puta svetosti bez izazova u međuljudskim odnosima nema. Povijest mnogo toga zabilježi, ali bez ljubavi koja, unatoč nerazumijevanjima i slabostima, nosi – mira i vječnog svjetla nema. Ostaje nam proučavati i razmišljati o neiscrpnim Brigitinim situacijama i ulogama u kojima se nalazila ona i žene oko nje. Također, iz njezina životopisa i pisane ostavštine uzimati što bi nama moglo biti korisno i poticajno.

Završit ću ponovno riječima pape Ivana Pavla II. koje je uputio Majci poglavarici Reda brigitinki – Tekli Famiglietti: „Proglašavajući svetu Brigitu suzaštitnicom Europe, želio sam vjernicima kontinenta ponuditi izvanredan model 'ženske svetosti'. Nakon što je sretno živjela kao vjerna supruga, uzorna majka i mudra odgojiteljica, Brigita je doživjela sveto udovištvo te je konačno dosegla stalež posvećenog života. U svakoj fazi svog života mudro je znala spojiti kontemplaciju s raznovrsnim djelovanjem, nošena ljubavlju prema Kristu i Crkvi. Kršćanskoj zajednici svoga vremena donijela je istinski ženske darove te se, kao potpuno ispunjena žena, stavila u službu drugima. Njezin primjer može poslužiti kao učinkovito ohrabrenje današnjim ženama da budu protagonisticama u društvu u kojem se u potpunosti poštuje žensko dostojanstvo; društvu koje će na muškarce i žene gledati kao na protagoniste jednake važnosti za opći Božji plan za čovječanstvo. Dovoljno je prelistati životopis ove žene, koja je spajala najuzvišeniju kontemplaciju s najhrabrijim apostolskim inicijativama, pa shvatiti da Brigita i danas može pružiti korisne smjernice ženama o prikladnim načinima suočavanja s problematičnim pogledima na obitelj, kršćansku zajednicu i samo društvo.”

Mudrijih riječi koje opisuju svetu Brigitu – suzaštitnicu našeg kontinenta, tako poniznu, a tako veliku u Nebu, vjerujem, do sada još uvijek nema. Neka primjer Brigite Švedske i poticajne riječi svetog Ivana Pavla II. budu podsjetnik jedinstvenog puta svetosti i poticaj na djelovanje dobra.

U idućoj godini planiramo hodočašće koje će biti posebno vezano za život svete Brigite i njezine najbliže, spojeno s putom još nekih velikih – manje poznatih, ali ne i manje važnih – talijanskih svetica. Biti će to posebno hodočašće tematski vezano za ozdravljenje odnosa majki i kćeri, prijateljica, suradnica, oprosta i ljubavi u nemogućim situacijama. Kako bismo činili promjene i bili od koristi drugima, najprije je potrebno započeti iscjeljivati vlastito srce i činiti dobro sebi. Ako želite znati o kakvom se hodočašću radi i prebilježiti se za prijave koje ćemo uskoro objaviti, pretplatite se na naš newsletter.

Piše: Ivana A.